Архив Knjižara sa slanim imenom
| Knjižara sa slanim imenom |
 |
 |
 |
Podijeli
Na glavnom hercegnovskom trgu nalazi se Knjižara So. Uz kotorsku knjižaru „Uliks“ jedna je od svega dvije bokokotorske klasične knjižare. Svega dvije, pitaće neko? Dakako, jer se klasična knjižara po definiciji umnogome razlikuje od takozvanih prodavnica knjiga, knjižarskih mutanata, ni štandova ni knjižara, malenih prostora bez harizme. Specijalnost Knjižare So leži u formatu. Da bi fenomen formata bio razumljiv, nužno ga je uporediti s, recimo, privatnom klinikom: jedna je specijalizovana za liječenje bolesti srca, druga za plastičnu hirurgiju... Knjižara So, tako, formatirana je na način da akcenat stavlja na lijepu, pravu književnost, a da literarne copy-paste trivijalnosti, ezoteriju, okultizam, loše pisce s medijskom aurom – potiskuje u drugi plan. Ili ih uopšte nema u ponudi. Gle, čuda. Radeći kontra sospstvenih interesa, Knjižara So postala je gradski brend upravo na tom imidžu. Harizma prostora od 33 kvadrata širi se svakog 12-13. jula i na do juče bezimeni dio Trga, a danas – Plato pred Knjižarom So, jer se tu, tokom tradicionalnih »Dana Knjižare So«, kojima se slavi obnova gradskog knjižarstva (2004), odigravaju književni performansi. Dovoljno je pomenuti prošlogodišnje prvo javno integralno čitanje Njegoševog Gorskog vijenca na ex-yu prostorima, po scenariju iz Barselone (integralna čitanja Servantesovog Don Kihota). Ili pak ovogodišnja desavanja: tribina o kontroverznom romanu Dena Brauna, serijal predavanja »Istorija romana u svjetskoj književnosti«, uz dodjelu nagrade Knjižare So Oliveri Skoko iz Zrenjanina, laureatkinji anonimnog SMS-konkursa na temu »Herceg-Novi u jednoj rečenici«, slučajno i autorki romana »Perast – Amsterdam«. Harizma hercegnovske knjižare dolazi do izražaja naročito ljeti. Jer se nerijetko komunikacija vodi paralelno na engleskom, ruskom, slovenačkom, albanskom... Sve može. Želite knjigu koja govori o tome kako je taj i taj Norvežanin naučio Crnogorce skijanju? Imamo, kazuju. O srpsko-hrvatskim odnosima u Boki? Imaju. O podvigu kapetana Želalića? I to. Hebrejski rječnik? Turski, albanski? Filozofiju ukusa ili dosade? Antologijsku Torturu teksta? Tek prevedenu Tužnu Knjigu Wata Youtsa s lakrimarijumom – kesicom za suze? Školjke i puževe Jadrana Nevena Milišića? Makijavelijevu Mandragolu? Gajiti masline ili dobiti vino? Dokaz da Bog postoji? Imaju. I nije ovdje riječ samo o tome da u specijalizovanoj klasičnoj knjižari imaju, nego, budući fakultetski obrazovani, mogu povezati želju svakog domaćeg, ili inostranog, s konkretnim naslovom. Kao što bi travar od respekta travu preporučio bolesti. Kad oboljeli Evropljanin poželi lijek, knjižarski mu se kažiprst uvijek nađe na rečenici italijanskog pisca Rafaele Nigra, u romanu Adriatico, koja kazuje, proročki, da po lijek, svak ljeti dolazi na Mediteran. Ili, ako ne daj Bože, premda ima primjera, kogod poželi da u Knjižari So nađe osmišljenu smrt, taj je i nađe u djelu Tomasa Mana, u noveli Smrt u Veneciji. I bude ponuđen i edukovan. Jer, važno je naglasiti, na Trgu Nikole Đurkovića broj 3 ne ordiniraju obični knjižari. Nego knjižarski specijalisti, ljekari. Neupitani za savjet, ćutaće, jer tako nalaže kodeks. Kupac može platiti za đubre. Ali upitani, pak, oni znalački kazuju na mnogim jezicima da mušterija, ako hoće i pomorstvo i blago i kugu i zemljotrese i ljubav i krst i dažd od sumpora i ognja – naći će sve u, ne tako jeftinoj istina, knjizi doživotnog admirala Bokeljske mornarice, dr Miloša Miloševića: »Pomorski trgovci, ratnici i mecene«. Ili ako čitalac želi da sazna nešto o raritetnoj voćki Feyoa selowiana, tada će mu hercegnovski knjižari reći, ma – skužajte!, takve knjige nema na tržištu. Mada... Ima jedne, dodaće. U knjizi Dve kotorske priče, tandema Pavić / Mihajlović, kazuje se kako postoji bašta iza kotorske palate Vrakjen. Tu raste enedimična fejoa. Da li je Pavić znao za nju? Nije. Kako onda znaju u Knjižari So? O, oni su knjižarski ljekari. Znaju da je fejoa dobra. Umnogostručava gušt čitanja kvalitetnog djela. I nije droga. Nego je knjiga. Gligo Bjelica ANTRFILE Zašto Knjižara So? Mnogo je toga u vezi s hercegnovskom Knjižarom So atipično. Počev od imena. Knjižara se ne zove »So«, nego Knjižara So, i budući već gradska institucija po sebi, nije joj nužno ime pisati pod navodnicima. Nalazi se na nekadašnjeg Trgu soli, u gradu koji je 1382. osnovan upravo zbog trgovine solju. Pošto knjige po definiciji jesu so, ništa prirodnije nije bilo nego da se i gradska knjižara nazove slanim imenom. G.B. ANTRFILE Bez fraze: izvolite! Pravilo do kojega se izuzetno drži, glasi: Ne izgovarati frazu – Izvolite? Dobar dan je uvijek dovoljno. I pristojno. Sloboda je boraviti u knjižari a da vam niko ne duva u vrat. Listati knjige satima, čitati ih u knjižari – podrazumijeva se. Nije knjižara butik s nedoučenom srednjoškolkom kao lajt-motivom. Ipak, natpis »Molimo mušterije, posebno mlađe, da se knjižarima ne obraćaju na – ti«, bilo je nužno istaći. Djeca bez kućnog vaspitanja, i stariji bez obrazovanja, ne poznaju bonton. Knjižara So poznaje, i drži do svojih uposlenika, listom profesora. G.B. |
