Po prvi put od obnove klasičnog hercegnovskog gradskog knjižarstva (od 2004), Knjižara So nije, u posljednjoj nedjelji decembra, proglasila Čitaoca godine.

U godini u kojoj je hercegnovsko knjižarstvo nizovima manifestacija obilježilo 111 godina postojanja (!), ne dodjeljuje se nagrada – na koju se ovdašnja kulturna javnost s razlogom uzela da navikava.

Na pitanje zašto – imenom i prezimenom – nema Čitaoca godine 2009, PR Knjižare So, pisac Nikola Malović, kaže:

- Tradicija proglašenja i nagrađivanja Čitaoca godine sve je vrijeme bila osmisljena na način da podstakne čitalački duh jedne važne, kulturne sredine unutar geografskog rama Boke Kotorske. I da kritički, s druge strane potkaže kako ne mogu o svakodnevici da sude, ili odlučuju, oni koji posvjedočeno ne zalaze, ili zalaze rijetko, u prostor osvećen najaktuelnijim mislima, najboljim, najnagrađivanijim naslovima izdavačke produkcije. Knjižara So postala je, i opstoji, kao intelektualni barometar grada Herceg-Novog. Oni koji kupuju knjigu, i nastavljaju da ih iz polica stalno izdvajaju za se - izdvajaju se tim gotovo sakralnim činom u očima visokoškolovanih hercegnovskih knjižara. Nalik alternativnim i stalnim anketarima, klasični hercegnovski knjižari, po nesreći, imaju uvid u to ko jest, a koji počešće to nije imenom prekoračio prag harizmatične Knjižare So. Ako ka uvijek novim knjigama periodično ne hrle profesori, novinari, ljekari, pa i poslanici, da bi se periodično apdejtovali ukoričenim saznanjima, dakle ako u kupovini knjiga ne prednjače ljudi koji se, bez obzira na pol, računaju u intelektualce, ako to van ljetnje sezone ne čini ni 1% pismenog glasačkog tijela komunitadi Hercegnovske, tada je sasvim razumljiv gest Knjižare So. Godina 2009, prva krizna u nizu, nije dakle rodila čitaoca koji bi se, u fokusu ambiciozno osnovane i vođene Knjižare So - našao imenom promovisan. I nagrađen.

Gligo Bjelica