Poštanska je marka oduvijek bila promotivna slika, motiv koji nikako nije slučajan. Zabačeni je to udalj poziv da se dođe, da se omiriše, proba, vidi, da se za nešto manje poznato - sazna. Marka je udica, a motiv mamac.

Hercegnovska Knjižara So vjerovatno je jedino mjesto u nas gdje mogu da se kupe poštanske marke s filatelističkim motivima. Sem u pošti. Mada...

Počesto kad iz pošte šaljem pošiljku, u prilici sam da opazim gdje je službenici lakše da na samoljepljivoj tračici odštampa podatke – grad, težinu, vrijednost – negoli da pošiljku frankira odgovarajućim poštanskim markama. Nerijetko, takvim se samoljepljivim „markama“ okićena nađu i pisma, i što je gore po turistički imidž – razglednice.

Zaista ne pamtim da je meni iz svijeta neka razglednica došla frankirana samoljepljivim papirom. A stalno mi dolaze: iz jedne zemlje razglednica i marka s kolor-motivom lokalne životinje, iz druge zemlje marka s kolor-motivom endemične biljke, iz treće – s kolor-reprodukcijom Bogorodičine slike...

Odlično se sjećam vremena kada su se i kod nas poštanske marke mogle da kupe na svakom obalnom kiosku. I turisti su ih kupovali, olizivali, slali pozdrave s puno sunca, na taj način stvarajući zazubice u onih koji more te godine nisu vidjeli. Ljeta bi prolazila kao što po prirodi i prolaze, a marke i motivi su ostajali, pohranjeni po amaterskim filatelističkim zbirkama, uglavnom.

Poštanska je marka oduvijek bila promotivna slika, motiv koji nikako nije slučajan. Zabačeni je to udalj poziv da se dođe, da se omiriše, proba, vidi, da se za nešto manje poznato – sazna. Marka je udica, a motiv mamac. I kad prikazuje englesku kraljicu, i kad prikazuje nekog diktatorskog predsjednika, marka je odraz stvarnosti iz zemlje iz koje je ubačena u sanduče.

Stoga je nedopustivo da se u nas razglednice, pisma i ostale pošiljke preljepljuju samoljepljivim poštanskim uvredama, nego je upravo logično da svaka službenica ili službenik uloži tričav napor i markom adekvatne vrijednosti frankira pošiljku.

No, da li je lako mimo pošte doći do maraka? Zašto turist koji ljetuje na Rosama mora do prekomorske hercegnovske glavne pošte da bi kupio marku i poslao razglednicu? Zašto neko ko kupi razglednicu s mjesta udaljenog 1500 metara od prve pošte mora do pošte da bi nekog obradovao? Zašto maraka nema na svakom kiosku? Nekad ih je bilo!

Nakon mnogogodišnjeg iskustva tvrdim da je to iz dva razloga: Poštanski mastodont je neorganizovan, a kiosk-prodavači neobrazovani, neodgovorni i katkada nepošteni.

Svake se godine hercegnovska Knjižara So upinje da obnovi ugovor o prodaji poštanskih maraka. Rutinski Ugovor može da se obnovi u trenu, birokratska je to formalnost, ali taj tren svake godine potraje do duboko u predsezonu. Podgorička centrala, budući da nije locirana na moru, ugovorne uslove obično definiše suštinski prekasno, u maju ili junu. Zašto, kada su uslovi posljednjih godina isti: 3% rabata na obaveznu kupovinu najmanje 1000 maraka, ne preko računa (?), nego cash only. Iz računice proizilazi da je dobit prodajnog mjesta na 500 evra najminimalnog izdatka – svega 15 evra!

Da bi neko malo prodajno mjesto zaradilo tih 15-ak evra, najmanje 3 puta mora da dolazi u poštu. Ako ne vjerujete, probajte. Ugovor se potpisuje s direktorom. Kao i svakog direktora, njega nekad ima, nekad nema. Marke izdaje službenica ili službenik. Nekad je na odmoru, nekad nije, nekad mijenja koleginicu, nekad kolega nju, u sred (pred)sezone. Ja sam znao da dolazim u poštu i do 10 puta. U toku radnog vremena, da se razumijemo.

Nakon što sam (i) ove godine uspio da Knjižari So pribavim Ugovor, i tokom potpisivanja s ljubaznim direktorom za formalnost jednako izgubio 60 minuta, spoznao sam da osobe zadužene za predaju maraka nema. Do kraja juna (sic!) radi dvokratno, uvijek u terminima kada to uposlenicima Knjižare So ne odgovara. Intimnom računicom rukovođen, ustanovio sam da sam za 15-ak hipotetičkih knjižarskih evra rabata potrošio više – što na benzin, što na parking, što na pozive prema onima koji su baš mene sve to vrijeme čekali.

Prije nastavka, tj. razješenja ove ptt-sutuacije, ostao sam dužan da dam objašnjenje zašto danas po prilici nema maraka na svakom kiosku iliti turističkom ćošku. Dijelom ih nema zbog složene procedure, dijelom i zbog summe koju in the first place valja izdvojiti za kupovinu najmanje 1000 komada. A nema ih ni zato što, vjerujem, pošta nema povjerenja u svakog ko bi marke uopšte uzeo da prodaje. Što to znači? To znači da se dešavalo da neko, da bi prodao razglednicu, gostu iz Srbije kaže gdje za marku valja da izdvoji još 25, umjesto 50 centi – samo da bi ga pridobio da kupi razglednicu. Možda isto kaže i Amerikancu, do čije zemlje se frankira 75 centi? Pa pošta onda ne distribuira, kupac se ljuti, kune i zemlju i poštu, ne sluteći pritom da ga je prevario prodavac i razglednice i marke!

Nasuprot ovim primjerima, hercegnovska Knjižara So trudi se da uvijek ima dovoljno poštanskih maraka.

Do juče, i one su bile anemične. Uglavnom tri jednolično-uobičajena motiva: kombinacijom maraka od 25, 50 i 60 centi, pošiljke su stizale svuda.

Tek od prije neki dan, Knjižara So ima motive: lokalne faune, lokalne flore, jedrenjaka, ikona, sent-egziperijevskih kolor-crteža, busola, šahovskih tabli, pisaca, ostrva, stare željeznice...

Riječ je o tzv. filatelističkim poštanskim markama. Na njih nema rabata. Ili ga ima, ali pod uslovima da čovjek završi Saobraćajni fakultet i shvati kako da do njega pak dođe.

Jednostavnije mi je bilo da prelistam poštanski album, te kažem da ću kupiti, za keš, ovih filatelističkih (ne regularnih, iako regularnih!) motiva ovoliko, a onih onoliko. Službenica je potom u kompjuteru potražila šifre svih tih motiva, te je i taj proces potrajao. Dok je sve trajalo, a trajalo je, postao sam svjestan gdje nikada nikoga nisam vidio da u pošti potražuje željeli filatelistički motiv, niti je (uvijek uposlena) osoba za šalterom ikada ikoga nastojala da upozna s tim da – umjesto anemične naljepnice – može da potražuje pticu, ili biljku, ili ribu, ili jedrenjak, ili ostrvo, ili šah-tablu, ili pisca, ili...

Zato se od danas u Knjižari So, zarad ljepše slike, zarad turizma, zarad Grada iz koga se razglednica šalje, a i zarad ptt-kulture – mogu da pronađu, s 0% knjižarske zarade – mnogi od šire javnosti skroviti ptt-motivi. Uključujući i jedan kuriozitetan: personalizovana marke s naslovnom stranom romana-bestselera „Lutajući Bokelj“ na vinjeti.

Nikola Malović