Podijeli

„Bokeška kužina“ Kotoranke Vlaste Mandić od danas se nalazi u ponudi. U ovom trenutku, samo u Knjižari So! Riječ je o najluksuznijem specijalizovanom mediteranskom kuvaru ikad poteklom s naših prostora. U velikom formatu, tvrdog poveza, na 235 dizajniranih strana, konačno stoje opisani svi oni plavo-bijeli recepti čiji se ukusi nisu mijenjali vjekovima.

„Bokeška kužina“ idejno je izrasla iz oko 200 istoimenih radijskih emisija arh. Vlaste Mandić u koatorstvu s piscem Nikolom Malovićem. Prerastanje „Bokeške kužine“ u gastronomski, turistički, i kulturološki brend godinama je bilo u fokusu medija. Do koje je mjere ova nadasve autorska intencija uspjela, govori podatak da se sve više obalnih restorana diči podatkom po kome se na meniju nalaze i jela iz Bokeške kužine. S delicijama iz Bokeške kužine već su tokom kotorskih karnevalske svečanosti prste lizali Bokelji i gosti, te svi domaćini onih gradova u kojima je kao domaćin za stolom, tokom godina za nama nastupao tim Bokeške kužine s Vlastom Mandić na čelu.

Riječ je o kuvaru sastavljenom iz tri tematska dijela. Jela od ribe, rakova i školjki smijeniće drevna jela od mesa, nakon čega slijede tzv. slatke delicije, s kulmenom iliti vrhuncem oličenim u prastaroj, ali zato ne manje ukusnoj – Peraškoj torti.

Sveobuhvatni vodič kroz mnoge civilizacijske dimenzije zalivske kuhinje, sveobuhvatan je i zato što sem originalnih recepata nudi po prvi put – duh jednog konkretnog Grada i Zaliva. Bokeška kužina predviđena je kao gastronomija za klapu, za društvo, za prijatelje oko stola. Za ćakule od mediteranske vrste, iza kakvog perfidnog obalnog vina. Bokeška kužina je i ime ukusnog zalivskog brenda. S autorskim potpisom šinjore Vlaste Mandić, stone meštrice, arhitektice i vođe klape „Bisernice Boke“.

Gligo Bjelica

(U nastavku: Predgovor)

Ukusno ime zalivskog brenda

Ukusno je reći pošteno da u Boki Kotorskoj, punoj atipičnosti, postoji i jedna dodatna – da se sklad rafinirane ženstvenosti i mjera uspijeha uvijek kruniše vijencem od kamelijinog cvijeta. I bude onda ta Dama kamelije od one vrste žena koje nisu od stađunske sorte.

Puna harizme, Vlasta Mandić dala je autorski pečat ionako neospornom entitetu kakav je drevni Kotor. A to se po definiciji događa rijetko. Češće biva da neko ode iz Grada, pa na strani, a ne kod kuće, napravi Ime. Ako Grad ima sreću – taj koji je s Imenom vazda kazuje odakle je, ali se rijetko kad vraća, jer zna: čim bi se vratio – i ime bi mu se smanjilo. Eto do koje je mjere šinjora Vlasta uspjela u Gradu. Izrasla je, postigla je, a da nije ni odlazila.

Prava Kotoranka.

*

Upoznali smo se jednog ljetnjeg dana punog kaldane. Dok je furešti svijet nenaviknut na vrelinu Trga od oružja sventravao i tu i tamo, mi smo uvelike razrađivali unaprijed scenario za film nazvan Bokeška kužina. To je trebalo da bude radijski film, film za gledanje – uvom.

I napravili smo ga. Bome da jesmo. Bili smo žvelti tandem.

Tokom 176 nedjelja zaredom, šinjora Vlasta Mandić i ja, glumili smo, dublirali, bili kaskaderi i eksperimentatori, scenaristi i režiseri...; ona kuvar i glumica, ja glumac i montažer, oboje posvećenici, perfekcionisti, 176 puta na kotorskoj Radio Skali, nedjeljom od 10 do 11 izjutra.

Kotoranke i Bokeljke su ušima bile uz radio. Čulo se da su neke niz gambe i mokrile od smijeha. A kako i ne bi! Zarad radijske Bokeške kužine bili smo kapac pojedine scene snimati po buri, glumeći ribare, kad bi Vlasta parićavala štogod riblje, pa smo se svađali, pa ljubili, pa tumačili druge kakve likove glasovima, i Tita, i Miloševića, i Dubrovčane i Crnogorce, pa smo se u sred avgusta mjeseca, kao dvije möne, pentrali do vrha San Đovanija da bi umorni kao tovari odozgo gledali na Špiljare, odakle su vazda do Grada stizali dobri bumbari. U radio-filmu Bokeška kužina vide se i scene iz Kneževe palate, i što se jelo, i kako se brontulavalo između posluge i vlastele. Vidi se kako Vlasta za starom Singer mašinom šije karnevalsku monturu u intermecu parićavanja Karnevalske njokade. Vidi se ona kako kuka iz glasa dok joj upalu zuba liječim nekom kineskom ručnom zubarskom bušilicom, i to kako se skužava pred auditorijumom po stotinu puta – u trenutku kada se na filmu jasno vidi grijeh Velike meštrice: iz zuba izvađena trunčica nebokeške, fast food kužine!

Iza novogodišnjih epizoda vazda bi nas boljele glave, jer se, bome, tokom lude noći deboto znalo i da popije. Pred velike fešte kucali smo se u programu čašama crnog berzamina i muškadeta, i zaplitali jezikom. Tako javno omamljeni, per la finta, promišljali smo da postavimo Bokešku kužinu i na scenu, teatar da učinimo! Do te smo se mjere mi unosili u glumu, čak i onda kada smo bili sasvim angažovani, u vremenima kada se to na Radio Skali još moglo: po poljima Župe grbaljske jureći rijetke krave da im usnimimo muu, pričali smo o fenomenu ludih krava, kad i o organskoj potrebi za organskom hranom. Iza famoznog 11. septembra izvlačili smo bruškete: ko će da glumi teroristu, Vlasta ili ja, ko će da bude protagonist scenarija – i u Radio da pošalje kesicu sa virusom antraxa. Ili da u drugom angažovanom momentinu bude otet kao domaći turist od strane lokalne turističke policije, te bačen u karaklak, iz razloga što nije platio boravišnu taksu...

Bokeška kužina bila je slika vremena, slika realnih izazova za sva gastronomska osjetila. Predstavljala je rafiniran sadržaj, san svakog urednika, zlatna programska koka.

Vlasta je setemane provodila tako što su joj samo noge virile iz starih bajula punih recepata njene pok. babe Eufemije. Znalo se dogoditi da sam se mnogokrat na setu ja obazirao lijevo i desno, sve gledajući ima li, ili nema u blizini tavana – Vlastinoga muža, šinjora Obrada, ili koga iz klape Bokeški mornari. Jer, sunce mu njegovo, Vlasti su samo iz bajula virile belle gambe, i da nije nosila šotanu, svašta bi se vidjelo na tim radio-kadrovima...

Istina, pročulo se.

Na kotorsko ostrvo Šuranj, koje je samo arhitektonskim spletkama danas poluostrvo, pa i ono prilično nevidljivo kao takvo ljudima sa strane, počesto su dolazile TV ekipe. Da snimaju. Da vide, da naprave TV verziju te čuvene Bokeške kužine. Da ovekovječe brend.

Snimalo se i po starogradskim konobama, a javnost je, i putem satelita, imala utisak da smo, kostimirani, netom bili taman kod kotorskog Kneza na večeri. Kneževa žena bila je Vlasta. Ja – gradski pjesnik iz doba baroka. Ako vremena i nisu bila prava, manjativa itekako jeste! U životu moje oči nisu vidjele toliko znalački sparićanih delicija, kao tada u konobi Scala Santa. Već se naziralo da je Bokeška kužina prepoznato ime jedne vizije. Kulinarske i turističke, gastronomske i autohtone – zalivske. I vazda se o njoj kazivalo manje nego što je zamiritala.

Vlasta Mandić znalački je vukla niti, povezivala poznastva, i vrline u ljudi. Ko je god imao u malom prstu bilo što, taj bi svoj zanat ili umijeće stavljao u funkciju brenda u progesu. U cijeloj gastronomsko-turističkoj priči, sve su vrijeme činodejstvovale i klape Bokeški mornari i Bisernice Boke, i gradska vlast, i kulturni poslenici, i mediji, i šefovi kuhinja, i opštinari drugih zalivskih komunitadi, i kao kvascem narasli tokom projekta – pojedini Rotarijanci iz zalivskog Kluba.

Gledaocima je išla voda na usta.

Slušaoci su subotom pitali Vlastu na kotorskom Markatu: „Jeste li zbilja bili u Jokinom kokošinjcu? Smijali smo se samo tako...!“

A nas dvoje bome da jesmo. I u kokošinjcu, why not? Zatrebali su nam zvuci od kokošaka, pa smo pošli do Joke P, i uz njenu pomoć ofendili neke i kokote i kokoške, da se bolje čuju. Jokin me kokot zaklao tako strašno u glavu da me poslije Vlasta previjala, jodom i bivacinom, i zavojima, i virus ptičjega gripa iz ljute rane isisavala, i svašta je činila. Bome, sve su bili samo škerci, premda kokoške prave, jer se na trpezi morala da nađe te sedmice piletina.

Smrzavajući se od zime, u sred januara ušao sam u more pod Gospu od Anđela da na Verigama naberem bokun mušalja. Zatrebale su nam, jer je Vlasta parićavala rižot. Ili je buzaru, više se ne sjećam. Drugi put, išli smo na plažu Kalardovo i svađali se s reš-pečenim fureštima jer od njih nismo mogli pasat do restorana u kome se pripremao brancin u soli. U jednoj epizodi, natentao sam Vlastu da maratonski pliva od Kotora do Igala, jer nam je u restoranu barkolikog imena, šjor Gligo C, vlasnik, pripremao nešto iz njegove very own Bokeške kužine. Vlasta je sva krepana izašla iz mora u Igalu, barem takav su utisak stekli slušaoci. Čulo se sve: i kako ona zadnjim snagama pliva po moru, i fon turista, i njeno umorno uzdisanje, sve, sve. Takav je to bio program. Kao da je uživo, a bio je radijski, znalački montiran. Čudo za uvo.

Sve smo davali od sebe, samo da bude radijskog filma, da za dugo-dugo postoji Bokeška kužina. Za sve vrijeme, Vlasta nije od stanice potraživala ni cent. Ni kad sam je opet natentao, pred Olimpijadu, da u prvom divertimentu (svaka se epizoda sastojala od četiri), trči oko Šuranja, da baca disk i koplje, da sa članicama klape razmjenjuje štafetu... Sve je Vlasta mogla, sve je bila kapac...

U međuvremenu je ona, dakako, postojala i kao supruga, majka, kći, puna energije i kao vođa afirmisane klape, i kao arhitekt – dovoljno ženstvena da ne insistira na tome da pod obavezno bude arhitektica, predsjednica Rotari-distrikta, inicijatorka fešte Karnevalska njokada u sklopu tradicionalne karnevalske fešte, glavna pritom kuvarica, prvi potpis NVO Bokeška kužina, rodonačelnica brenda Bokeška kužina, i brenda unutar brenda – prvog oficijelno predstavljenog zalivskog fast-fooda – Muljanskog bokuna..., sve je to, i mnogo više u jednom, bila šinjora Vlasta Mandić. I još jeste.

Rečenicom kaže li se, riječ je o možda posljednoj ženi renesansnog kova u Kotoru gradu, o zaostalom tradicijskom genu kad i o ženi koja sublimira silinu vladajućih, no vremenom posustalih esencija ovog podneblja. No daleko bilo.

*

Upravo autorstvom nad knjigom Bokeška kužina, šinjora Vlasta Mandić protrčala je kroz životni cilj, a da toga možda nije ni svjesna. Knjiga tradicionalnih i, važno je naglasiti – listom originalnih recepata koji su idejom i ukusom izrasli iz gastronomskog zalivskog civilizacijskog spleta, deboto će nadživjeti autorku, šinjora Vlastu.

Pošto se ova zalivska zbirka gastronomskih čuda ostvaruje na jeziku, važno je prosloviti i riječ-dvije o jeziku kojim je kuvar pisan. Dvonacionalni suživotni tandem Mandić-Malović vijeć je vijećao, te došao do zaključka kako je pred svima nama „internacionalni paštroć visokog rejtinga“, ni na srpskom, ni na hrvatskom, nego na baš bokeškom. Mi smo stari Bokelji i tako smo preko hrane jednako pričali. Od sada će, izračunali smo, slike ovih bokeških delicija ionako da pričaju sve svjetske jezike.

Bokeška kužina je atipičan kuvar sastavljen iz tri dijela, iz tri tematska divertimenta za one koje (ili koji – da polno ne diskriminišemo ni muškarce kuvare!) žele da nastave tamo gdje je posustala tradicija, pa nastavila suvereno da je nadograđuje Meštrica sa Šuranja.

Sveobuhvatni vodič kroz sve dimenzije zalivske bokokotorske kužine, nalazi se na stranicama ove knjige.

Kuvar-vodič je sveobuhvatan i zato što sem originalnih recepata nudi po prvi put – duh Grada i Zaliva.

Bokeška kužina koncipirana je na način da u ovdje opisanim delicijama od ribe i plodova mora, u delicijama od mesa, i u slatkim završecima s Peraškom iliti Dobrotskom tortom kao kulmenom – ne uživa čovjek sam. Bokeška kužina nije za jednu personu vjekovima parićavana, a za dvije je tek – ako bi to dvoje imali ljubavni razlog... Bokeška kužina predviđena je kao gastronomija za klapu, za društvo, za prijatelje oko stola. Za ćakule od mediteranske vrste, iza kakvog perfidnog obalnog vina.

Bokeška kužina dobro se slaže i sa crnim i sa kvalitetnim bijelim, no apostrofirani gušt svim ovdje preporučenim ukusima daje upravo storija, upravo priča koja se ima povesti nad znalački pripremljenom hranom.

Bokeška kužina je način življenja. I to u grupi, u klapi, porodici, u prijateljskom okruženju...

Bokeška kužina je ime ukusnog zalivskog brenda.

S autorskim potpisom šinjore Vlaste Mandić.

Nikola Malović