Podijeli

ponedjeljak, 16 mart 2009 13:12 IN4S

U intervjuu za in4s portal Malović kaže da sebe naposlijetku vidi kao srpskog pisca iz Boke Kotorske, da je iza "famoznog referenduma prestao da gleda kroz MNE prizmu at all", uz opasku: "Nedopustivo je provincijalna postala po mene takva optika.

Da interesovanje čitalačke publike i kritike ne prestaje svjedoči činjenica da se roman našao u užim i širim izborima za sve relevantne srpske književne nagrade u sezoni 2007/2008 ("Miloš Crnjanski", "NIN-ova", "Vitalova" nagrada, nagrada "Meša Selimović"i "Branko Ćopić").

Za godinu i po dana izdavačka kuća Laguna objavila je 4 izdanja, sa preko 5000 prodatih primjeraka.

NIN-ov književni kritičar Tihomir Brajović proglasio je ovaj roman "književnim otkrićem godine"(2007). Na sličan način o romanu govori i Mileta Aćimović Ivkov.

Ove godine "Lutajući Bokelj" se, međutim, nije ni našao u užem izboru za "Miroslavljevo jevanđelje", budući da je objavljen u Srbiji?!

Po zvaničnim mjesečnim podacima o najprodavanijim knjigama u Srbiji i Crnoj Gori (http://www.knjigainfo.com), "Lutajući Bokelj" se od objavljivanja nalazi na listi najprodavanijih knjiga. To je jedina knjiga književnika koji živi u Crnoj Gori koja se, od objavljivanja, neprekidno nalazi na pomenutoj listi.

U intervjuu za in4s portal Malović kaže da sebe naposlijetku vidi kao srpskog pisca iz Boke Kotorske, da je iza "famoznog referenduma prestao da gleda kroz MNE prizmu at all", uz opasku: "Nedopustivo je provincijalna postala po mene takva optika. Boka Kotorska je jedina svjetska provincija koja je kulturološki i civilizacijski vjekovno superiornija u odnosu na svoju wery own prestonicu."

Činjenica da ste najčitaniji na kontinentu, prije svega u Srbiji, mogla bi se posmatrati i kao rezultat fascinacije egzotikom Mediterana. Imate li taj osjećaj, šta je više privuklo pažnju vaše publike – pomenuta egzotika ili to što čitaocima otkrivate kulturu njihovog naroda u kraju koji su možda prestali doživljavati kao svoj?

Kritičari su prije svih otkrili ono što i jeste bilo za naglasiti in the first place: da smo konačno dobili mediteranski roman. Ta nam je spona sve vrijeme nedostajala. Do juče bih se možda složio s pretpostavkom po kojoj je "Lutajući Bokelj" čitaniji na mjestima koja ne zapljuskuje Mediteran, ali zaista moramo u obzir da uzmemo proporcije. Roman "Lutajući Bokelj" jednako je čitan posvuda, samo što posvuda o tome ne svjedoče jednako mediji. Mediji u Srbiji i danas, nepune dvije godine od objavljivanja, o romanu govore kao o iznenađenju i kuriozitetu, dok je u Crnog Gori postojanje tog kvaliteta namjerno prećutano.

Zašto?

Zato što ne bi bilo lokalnog književnog monopola ukoliko bi nosioci tog monopola uzeli u obzir sve ono što negira i prevazilazi tekovine rečenog monopola.

Kako objašnjavate to da "crnogorski književni krugovi" uporno prećutkuju činjenicu da je roman zvanično najprodavanija knjiga domaćeg pisca u Crnoj Gori. Kao strah, kompleks ili nešto treće?

O tome sve manje razmišljam, iskren da budem. Naime, kada nakon pravno problematičnog referenduma donesete izuzetno tešku odluku o apsolutnoj diskonekciji, koja podrazumijeva ne-gledanje ovdašnjih TV stanica, kada odlučite da ne čitate lokalne pisane medije jer su uvreda za intelektualca, tada ste mahom neupućen tumač svake vrste CG postojanja. Napustio sam ovaj prostor, iako silom prilika živim u nametnutim mu preuskim granicama. Da li crnogorski književni krugovi iz straha, kompleksa, ili iz inih nekih razloga prećutkuju postojanje "Lutajućeg Bokelja" – nemam pojma. Vjerujem da je dozom svaki od ovih razloga u igri.

Da je nebo papir, a more da je mastilo, moglo bi se o tome. Zaista, koliko krajičkom uvida u našu sasvim skrajnutu stvarnost mogu da opazim, svi pisci koje pitanjem podrazumijevate naprosto vape da budu objavljeni u Beogradu. I od tamošnje konačno javnosti žele da budu priznati. To se do danas nije dogodilo. Između ostalog i zato što ni po čemu nisi nalik estradnim umjetnicima s prostora CG koje je Beograd prihvatio, poput mlađih pjevača Vlada, Sergeja, talentovanog Marovića ili glumca Miloševića. A prihvatio ih je iz dva razloga: Beograd nema razloga za taštinu s jedne, i prepoznao ih je kao imaoce kvaliteta s druge strane.

Kako biste sebe definisali, kao bokeljskog, crnogorskog ili srpskog pisca?

Sebe naposlijetku vidim kao srpskog pisca iz Boke Kotorske.

Stalno apostrofirate Boku Kotorsku. Ne činite li posredno onu istu lokal-patriotsku grešku koja je Crnu Goru odvela u – od strane zapadnih medija prećutani nacionalizam, potom i u secesiju?

Ne bih na taj način poslagao premise. Evo zašto. Boka Kotorska u romanu jeste samostalna i suverena zalivska država, ali je Boka u romanu i teatrum mundi, slika svijeta. Boka je simbol svih naših i ne samo naših balkanizacija, pokazatelj kako danas nema suštinske samostalnosti i suverenosti. Podsjetiću: u romanesknom Kotoru stoluje Visoki predstavnik, što će u prevodu na stariji i precizniji termin reći – prokurator. Idilična turistička destinacija s druge je strane za njene žitelje zatvor, dakako – sa svim nužnim demokratskim predznacima. Boka u romanu je meta-Boka, geografski piksel koji bi mogao da postoji bilo gdje, s junakom kojemu ne mirišu naročito globalna dešavanja. Pa je svime što čini i predstavlja ustao protiv njih.

Ima mišljenja da bi se "Lutajući Bokelj" mogao u budućnosti da čita kao ideološko štivo, kao roman koji idejno i politički odvaja Boku Kotorsku od Crne Gore?

Svjestan sam mogućnosti takve vrste čitanja, ali ih odbacujem kao budalaštine. Glavni junak – u romanu čiji je jedan od protagonista i Zaliv – ipak je po tom pitanju decidan: na referendumsko pisanje da li je za samostalnu i suverenu Boku – zaokružio je NE, i to je bilo jedino njegovo participiranje u laži zvanoj demokratija. Pobijedila je opcija za tzv. samostalnost i suverenost, i čitaoci su pred sobom dobili Visokog predstavnika, prokuratora Ujedinjenih zemalja. Na stranu roman, ja i dalje mislim da je vrijeme za stvaranje nacionalnih država bilo ono u 19. vijeku, a da je sve poslije toga zamjena teza iliti prodaja roga za svijeću. Živimo u geografskim prostornim sprdnjama, ubjeđivani neprekidnim TV-mantrama da živimo bolje.

Pratite li domaću književnu produkciju?

Kako da ne. Konačno je NIN-ova nagrada došla u prave ruke. Pištalo ju je po svemu zaslužio. U neku ruku je i Bajčev "Haman Balkanija"...

Kako vidite situaciju na ovom planu u Crnoj Gori?

Vi previđate da ja nisam književni kritičar, da nemam podrazumijevajuću obavezu da pronalazim talente i nužno navigavam kroz hiperprodukciju. Čak i ako čitate knjigu sedmično, što će reći 52 knjige godišnje, pa i da živite 100 godina, opet ni za najbolje ne preostaje vremena. Pisanje je posvećenost, izabrano izgnanstvo nalik monaškom, maraton je to. Književnost mora i da uči, ne samo da zabavlja. Pisaca koji su do krajnjih granica svog intelekta i talenta podigli motku preko koje skaču, naprosto je malo.

Iza svih vaših odgovora kao da i dalje ostaje talog neizrečenog. Kako vidite Crnu Goru iza režima Mila Đukanovića?

Ne rekoh li? Iza famoznog referenduma prestao sam da gledam kroz MNE prizmu at all. Nedopustivo je provincijalna postala po mene takva optika. Boka Kotorska je jedina svjetska provincija koja je kulturološki i civilizacijski vjekovno superiornija u odnosu na svoju very own prestonicu. Zato i ne pristajem na učestale pozive po kojima bi se Boka trebalo da izbori za svoju kulturnu autonomiju. Čemu borba za ono što je dobijeno bez borbe, samim činom postojanja? I ovako kako je, bolje je u odnosu na sve pretpostavljeno trošenje energije, novaca ili ne daj Bože zle realne krvi. Razlika je jasna. Čak je i svi u naše prilike neupućeni turisti vide, čim s obale samo uzmu da se dive civilizaciji naših visinskih kota. U iščekivanju izvijesnih globalnih nedaća, mudrom bi trebalo da bude dosta.

Prije neki dan dodijeljena je nacionalna nagrada "Miroslavljevo jevanđelje" pjesniku M. Popoviću. Nagoni li vas to da pročitate nagrađenu zbirku?

Priznajem da od vas saznajem za rečenog laureata. Bješe li to onaj bokser? Iz doba kada sam još gledao TV, spominjem se nekog boksera, crnogorskog pjesnika. Koji god bio laureat, sve manje mislim da poezija ima realnu društvenu funkciju. Njome kao zastavom danas suvereno maše roman.