| Posmrtno ubijanje Milorada Pavića, 2. deo |
|
|
|
|
Jasmina Mihajlović
Posthumni život jednog umetnika može biti uzbudljiv koliko i njegov zemni život. Može biti zaboravljen, slava mu može bledeti, može biti osporavan, ili mu vrednost može naglo porasti odmah. Nekada posthumni uspeh dođe za 100 godina, ponekad za dvadesetak... Tako je, doduše, bilo u prošlosti. U turbo vremenu koje živimo stvari se očigledno odvijaju drugačije, naročito u sporoj Srbijici koja je bila uvek sklona brzom zaboravu. Postoji nekoliko osnovnih „srpskih“ grehova Milorada Pavića: nije pripada nijednoj dnevnopolitičkoj opciji, finansijski je bio nezavisan, obožavao je književnost a ne ideologiju, izgledao je i držao se gospodski i bio je moralno nepotkupljiv. Uz sve to još svetski slavan, uspešan, voljen, istovremeno popularan a elitistički. Takve stvari se ni živom, a ni mrtvom ne opraštaju. Nacionalisti su mu zamerali što nije bio radikalnije nacionalan (!), globalisti su ga proglašavali nacionalistom, tobožnji „disidenti“ iz 90-ih su ga prezirali što nije napustio Srbiju, zapenušane novodemokrate su se grozile nad Pavićevim balkansko-srpsko-mediteransko-vizantijsko-srednjoevropskim pripadništvom. U Srbiji ionako niko nikome ne valja... Zato nam ovako i ide, to jest uopšte nam ne ide! Postoji još jedna antiantropološka začkoljica u Srba. Ukoliko nekome pomogneš – nadrljao si! Uvreda će se zaboraviti, zataškati ropskom poniznošću, pomoć kojem nekom uputiš svi shvataju posle izvesnog vremena najvećom uvredom. Tako je bilo i u Pavićevom životu. Srbin najviše nadrlja ako pomogne porodici, najbližima. Da se ne lažemo! Sledeću turu večno nezahvalnih čine prijatelji, a najgore je ako pomogneš nekome iz čistog altruizma. To je tek uvreda. Zadržaću se malo na Paviću i Rusiji. Ovaj pisac ima preko stotinu izdanja svojih knjiga u Rusiji, izvođene su mu pozorišne predstave od Moskve preko Sankt Petersburga, Voronježa do malih gradova u Sibiru. Filmovan je u Rusiji. Pavić je jedini Srbin koji ima svoj spomenik u centru Moskve. Rusi ga smatraju ruskim piscem. U Srbiji nijedna od tih predstava nije nikada izvedena! Pavićeva interaktivna drama „Zauvek i dan više“ imala je premijeru u MHAT-u, čuvenom pozorištu koje su osnovali Čehov i Stanislavski. Jovan Ćirilov je godinama pokušavao da postavi tu predstavu i u Srbiji, ali mu nije pošlo za rukom. Da podsetim uzgred, pozorišnu adaptaciju „Hazarskog rečnika“ je postavio Slovenac, Tomaž Pandur i samo tri puta gostovao sa njom u Srbiji. Elem, da se vratimo Rusiji u koju se zaklinje vekovima tri četvrtine Srba. Pavić je imao četiri izdavača u Rusiji. Čim je video da može da iskoristi sopstveni uticaj u ovoj zemlji, počeo je neštedimice da preporučuje srpske pisce. To je bilo u periodu kada je Goran Petrović imao samo roman „Atlas opisan nebom“ i još bio nepoznat pisac. Milorad Pavić, a zašto ne bih rekla - i ja, smo sve učinili da Goran doživi svetsku slavu preko ruskih prevoda svojih knjiga. Moram da napomenem da mi uopšte tada nismo poznavali Gorana Petrovića lično. Ja sam kupovala njegove knjige, nosila ih u Rusiju, pisala mu predgovor, Milorad je pregovarao sa izdavačima i tek kada se pojavio prvi prevod Goranove knjige, tada smo mu se javili! Situacija kao da imate ujku ne iz Amerike, nego iz Rusije. Druga osoba kojoj je Milorad Pavić pomogao za ruski prevod njene knjige je Neda Todorović, sa naslovom „Hrana kao drugi sex“. Valjda ne treba da pominjem da nisam odavno ni u kakvom kontaktu sa ove dve osobe. Oba ova pisca su zbog nečega ljuta na mene, jer ja sam već odavno univerzalni krivac za sve što je u vezi sa Miloradom Pavićem. Divna i nepogrešiva logika! Svi su nevini, Jasmina je kriva. Na ogromnu Pavićevu žalost, on nije uspeo da omogući ruske prevode druga svoja dva omiljena pisca – Radovana Belog Markovića i Silvije Monros (njene knjige o Kortasarovoj prepisci i prepisci Olje Ivanjicki sa Šejkom). Verovatno je suvišno reći da sam sa njima u kontaktu što pismima, što lično, i dan danas. Moram da otkrijem čitaocima još jednu posrednu vezu Pavića, Rusa i nepojavljivanja na sahrani aktuelnog ministra za kulturu, Nebojše Bradića. Pošto me mrzi da na jezički pristojan način objašnjavam celu stvar, prilažem epizodu koju sam opisala u svom privatnom pismu jednoj osobi. Oni ispod 18 godina ne moraju da čitaju sledeći pasus, postoji jedna nepristojna reč: “S Bradićem je još gora stvar. Jedina osoba s kojom smo se zavadili Milorad i ja je Bradić, još dok je bio upravnik Beogradskog dramskog. Sedeli smo mu na svakoj premijeri da ga podržimo, on nas jednom izvede na večeru, traži od Milorada komad da ga postavi, Milorad mu da "Bundu". Počnu pripreme predstave, Bradić organizuje konferenciju za štampu, čak izvede scenu iz predstave na toj konferenciji, bruje novine. U međuvremenu Milorad sa "Monom" ugovori finansijska sredstva, jer predstava treba da bude raskošna, sve se vrti oko bundi. Bradić odugovlači, zajebava “Monu”, Milorada, kostimi sašiveni. Novac obezbeđen! Izađu na drugu večeru Bradić, njegova žena, Milorad i Momirovići (iz “Mone”), ja udarim čifte, ne odem na večeru, kažem Miloradu, zeza vas maneken u zdrav mozak. I tako je i bilo. Bradić kaže da nije obezbeđeno dovoljno sredstava!!!! E tu ja ne izdržim, nego kada sam ga prvi put srela na ulici, kažem mu da je on običan maneken i da je mogao da uštedi za predstavu tako što će sam da igra glavnu ulogu manekena. Eto, zavadila sam se šta mogu! Zato sam iz inata sada uspela da u Moskvi bude premijera, u aprilu. Tamo se drama "Bunda" zove "Krevet za troje". Prerasla je u mjuzikl pod režijom Marije de Valjukhov. Šaljem ti sajt, ima video klip, božanstveno izgleda mjuzikl. I sada kaži ti meni, s Bradićem nismo mogli da ugovorimo predstavu godinu dana, ja sam s Rusima posao mejlovima obavila za mesec dana ! Pa da li je to normalno?! I još nijedne novine ne objave iako sam im poslala tu vest! Kao da Srbi imaju svaki dan premijere u Moskvi! A sujetni maneken Bradić koji izigrava i Tadića i Đinđića istovremeno, ne shvata da je on sada država, ministar za kulturu, da nije Nebojša Bradić, nego državni činovnik i ne dođe na sahranu Paviću! Živ me sram pojeo kada me je urednik "Njujork tajmsa" (morala sam da odobrim sliku za nekrolog, da ti ne pričam, to je tek birokratija...), kada me je urednik pitao: Jel vi u Srbiji imate nekog zvaničnika za kulturu! Mi mislimo da nas svet ne posmatra! Zabili smo glave ko nojevi. Posmatra nas svet već 20 godina (ne samo da posmatra nego i slikom prenosi gluposti i užase) i s pravom misli da smo divljaci, tu više dvoumljenja nema.” Sad ću opet da budem pristojna, nastavljam tekst u neutralnom tonu svedoka, faktografa, pisca biografije, ni po babu ni po stričevima... Razmišljala sam šta će mi se desiti posle ovih i potonjih tekstova u „Svedoku“. Kako će da mi se sada svete, da me čereče, misleći da to rade meni, a ne sebi. Misleći da to rade Jasmini Mihajlović, a znajući vrlo dobro da se time svete Miloradu Paviću. Nemajući pri tome svest da zapravo sve čine protiv svoje nacije. Nek rade što god hoće ja ću svoju verziju istine da kažem u sred demokratije, u kojoj su sva manjinska prava sem većinskih – zaštićena. Milorad Pavić je bio prevodilac Puškina. Kao takav je poznat i u Srbiji i u Rusiji. Deca (i odrasli) i dan-danas čitaju „Evgenija Onjegina“, „Poltavu“, „Cigane“ iz Pavićevih prevoda. A Puškinovu bistu u Beogradu otkrio je neko drugi. Ta druga osoba stoji iza gotovo svih ometanja koja su bila u vezi sa Miloradom Pavićem tokom njegovog života i posle smrti. To je osoba čiji upliv seže od besumučnog propagiranja knjige Jasmine Ahmetagić protiv Pavića, do zastrašujućeg mešanja u privatni život. Ali, o tome u sledećem nastavku. Nastavak je, inače, napisan, kovertiran i poslat na adrese na koje treba da bude poslat. (Nastaviće se...) P. S. Dugujem čitaocu prethodnog teksta o posmrtnom ubijanju Milorada Pavića obaveštenja da se celovita verzija može pročitati i na crnogorskim internet portalima: http://www.in4s.net/index.php/magazin/kultura/3405-besomuno-ubijanje-milorada-pavia http://www.knjizaraso.com/novitade/303-besomuno-ubijanje-milorada-pavia Takođe, dugujem i nastavak priče šta se desilo u Centru za socijalni rad opštine Zvezdara, koji već šest meseci drži blokirana Pavićeva autorska prava, onemogućavajući da se ostavinska rasprava ni godinu dana po smrti – ne završi. Na nalog Ministarstva za rad i socijalnu politiku, stručni tim Centra za socijalni rad opštine Zvezdara, koji štiti prava Pavićeve maloletne unuke, saslušao je konačno i moje mišljenje. Pitali su me otprilike zašto se ne sažalim i dam unuci autorska prava na Pavićev dečiji roman „Šareni hleb“. Pre svega, nemam ja ništa da dam ili ne dam. Postoji testament. Nije ovo španska serija, nego zakon! Osim toga Milorad Pavić je taj roman štampanom posvetom zauvek posvetio svojoj unuci pod imenom i prezimenom. Suštinski joj ga je darovao dokle god se ta knjiga bude štampala, ali stručni tim Centra očigledno ne razlikuje autorska prava od štampanih posveta. Ne razlikuje darove koji su zanavek, od materijalnih poklona. Moja advokatica je, pak, imala preciznu računicu da bi detetu (kojim se odvratno manipuliše i od čega mi je muka) otprilike svake četvrte godine od autorskih prava na tu knjigu pripalo 50 evra. Milorad Pavić je za školovanje devojčice ostavio 25.000 evra i otvorio joj je specijalni račun u Erste bank. Znajući vrlo dobro, da je deponovan novac za školovanje mnogo važniji od krhkih autorskih prava u književnosti. No sve to zapravo nije bitno. Važno je da je Centar za socijalni rad doveo u pitanje moralni ugled i pedagoški rad mog muža, koji je predavao generacijama studenata, mladih ljudi od Sorbone, preko Regensburga, do Novog Sada i Beograda. A više nego sramno je da se manipuliše osmogodišnjom devojčicom, koju je Pavić obožavao, na ovakav način. Nije ovde reč ni o kakvoj brizi nego o zmijarniku raznoraznih prljavih, niskih interesa u koji je Centar za socijalni rad uvučen. Ali, o tom potom...
|