Izdavači: Knjižara So / Narodna knjiga (Herceg-Novi / Podgorica), 2009. Edicija Bokeljologija, knjiga 2. Naslov originala: Uspomene iz pomorskog života (Split, 1933). Urednik: Nikola Malović.

Memoarsko-putopisna proza; reprodukcije jedrenjaka i parobroda, Indeks geografskih pojmova, Indeks frekventnih pojmova, foto-prilozi, veći format, tvrd povez, 217 str. Na naslovnoj strani: slika mariniste Vasilija Ivankovića Brodolom brika „Pierino“, ulje na platnu, 1833. g. 
„Pomorski život“ kapetana Vlada Ivelića iskustvena je životna priča jednog od posljednjih Bokelja koji je plovio na jedrenjacima, a karijeru okončao na parobrodima – nakon punih 50 godina plovidbe!

Putopisa s morskom i pomorskom tematikom naprosto je malo. Ovdje je riječ o najboljem.

Memoarsko-putopisna proza kap. Vlada Ivelića nudi kolekciju konkretnih istorijskih slika s Jadrana, Mediterana i svih okeana – od druge polovine 19. vijeka do pred kraj Prvog svjetskog rata.

Kako je uopšte došlo do propasti jedrenjaka, tih najjeftinijih i najekološkijih prevoznih sredstava?

Lakše je reći koje more u ovoj knjizi nije opisano, ili tip jedrenjaka, ili parobrodarska ruta tršćanskog društva Lloyd, negoli – što se u knjizi sve nalazi opisano.

Čitalac naprosto vidi jedrenjake i terete, život posade, oskudni jelovnik, opasnosti i bure, bolesti, brodolome; tipove parobroda, rute, konkretne gradove i pomorske situacije, mora i okeane, pa i bogate menije, neobične putnike, ekstremne vremenske prilike, sudare, ljudske tragedije, početke turizma, moreuze, rtove, ostrva, struje, navigacijske vještine, ratove i maestralna snalaženja u jednoj od najtežih profesija pod kapom nebeskom.

Knjigu je, kao djelo od izuzetnog značaja za kulturu, finansijski pomoglo Ministarstvo kulture, sporta i medija Republike Crne Gore.

 

Predgovor:


Kap: Koja su četiri glavna jedra na brodu tipa brik?
Mali: Ona što nam ih je na putu iz Honkonga za Sidnej raznio bio ragan? Hmmm, paroket donji, trinket, gabija donja i maistra.
(Iz novele u dramskoj formi »Capt. Vizin – 360° oko Boke«, Uliks, Kotor, 2002)

Kada sam 2002. za potrebe slavske drame kotorske Pomorske škole odlučio da napišem i za Nikoljdan te godine postavim na scenu komad »Capt. Vizin – 360° oko Boke« (povodom 150-godišnjice od početka Vizinovog puta oko Svijeta, 1852–1859) – ni slutio nisam gdje ću se s upravo morem građe morati da uhvatim u koštac. 
Kolege profesori, listom kapetani, upućivali su me na djelo kap. Vlada Ivelića. Jer, da bi se dočarao Vizinov cirkumnavigatorski podvig, istraživač je svaki morao da krene od realnih opisa broda tipa brik. Takav je upravo bio Ivelićev »Pierino«.
S »Uspomenama iz pomorskog života« kap. Ivelića susreo sam se dakle 2002, kad sam primjerak knjige pozajmio ljubaznošću posade kotorskog Pomorskog muzeja. Što sam stranice više listao, više sam bio ubijeđen gdje sam očima došao u posjed upravo vanredne građe. Memoarski putopis kap. Vlada Ivelića do te je mjere bio dragocjen, pokazalo se, da ga je i prof. Predrag Matvejević koristio prilikom pisanja čuvenog »Mediteranskog brevijara«, u onim segmentima koji opisuju kako se teško živjelo i što se konkretno jelo na jedrenjacima.
Memoarsko-putopisna proza kapetana Vlada Ivelića od izuzetnog je značaja za našu kulturu. Iskustvene nam je opise ostavio jedan od posljednjih zalivskih pomoraca koji su plovili na jedrenjačama i jedan od sasvim rijetkih koji su nakon punih 50 godina provedenih na moru o svemu ostavili upečatljivog traga.

Trag ostao iza djela kap. Ivelića utoliko je veći što iz „Pomorskog života na jedrenjacima i parobrodima“ mi vidimo konkretne istorijske slike na Jadranu, Mediteranu, po drugim morima i okeanima – od druge polovine 19. vijeka do pred kraj Prvog svjetskog rata. Kada, primjera radi, kap. Ivelić opisuje sveopštu radost u Istanbulu po dolasku Mladoturaka na vlast, tada grozničavo pratimo istoriju sagledanu iz prve ruke. Ni izdaleka to nije jedino konretno mjesto spram koga se svjetska istorija može da prati iz vizure onog koji ju je kao sudionik opažao uvijek s mora.

Istorijska vizura s mora – sa do sada najkompletnijim opisom klasičnog pomorstva, sa svim detaljima tog teškog zanata iliti struke – čine ovu knjigu atipičnom, vrijednom i potrebnom, kako savremenom čitaocu željnom istinite avanture, tako i onima koji bi da minuli život uzmu da proučavaju.

Lakše je reći koje more nije opisano, ili tip jedrenjaka, ili parobrodarska ruta tršćanskog društva Lloyd, negoli – što se ovdje sve nalazi opisano. Mi naprosto vidimo jedrenjake i terete, život posade, oskudni jelovnik, opasnosti i bure, bolesti, brodolome; tipove parobroda, rute, konkretne gradove i pomorske situacije, mora i okeane, pa i bogate menije, neobične putnike, ekstremne vremenske prilike, sudare, ljudske tragedije, početke turizma, moreuze, rtove, ostrva, struje, navigacijske vještine, ratove i svakakva snalaženja u jednoj od najtežih profesija pod kapom nebeskom.

Pažljiv čitalac opaziće gdje je nekim godinama kap. Ivelić posvetio posebnu pažnju. To su godine 1881, 1908, 1912. i 1914. U prvoj od navedenih, naš je Bokelj naprosto uskrsnuo, pobijedivši opaku žutu groznicu, dok su 1908, 1912. i 1914. godine ratova, balkanskih i Prvog svjetskog. Izuzetno hrabar, pravno i etički neokaljan, te dokazano human, kap. Ivelić je protolik u Boga vjerujućeg pomorca s naših zalivskih prostora.

Na pojedinim nam mjestima autor riječima nudi znatno više od onog što dočaravaju reprodukcije jedrenjaka na kojima je plovio. 
Slika čistih mornara, čak i ako je verbalno retuširana, opet je svake hvale vrijedna istorijska slika: „Kad se dođe na mjesto gdje ima dobre vune, mornar je kupi koliko mu je potreba, sam je opere u vrućoj vodi i sapunjači, raščešlja i spravi, zatim kupi jake robe za intimu i prošije svoj štramac, a kad je u Engleskoj onda kupuje postavu za lencule, jastuke i vunene pokrivače. Svaki put kada pođe kući naš mornar sve ostavi tamo da kupi opet drugo, novo, tako da je mornarska postelja kod kuće i na brodu vazda u redu, u njoj nema stjenica ni drugih insekata, jer se među sobom takmiče čiji je ranač čistiji i često ga iznose na vazduh radi provjetravanja.“
Na jelovniku iz 1881, na ručku pripremljenom na palubi brika „Pierino“, tik uz kubansko selo Santa Kruz, mnogi bi današnji pozavidjeli renomirani restorani: „MENI nam je bio: pršut luštički, salam kavijal, tunjevina i sardine, zatim supa od oriza sa graškom i utrobicom od piladi sa parmeđanom, kokoška i govedina na zeleni po domaću sa hrenom, ribe ljubaj i jastog sa tatarskom žutom majonezom, janjetina pečena sa salatom i kremonskom mustradom, mješani sir, peraška torta, gurabije i razno voće. Vino od lapsike, crno i bijelo, muškat frontinjan i šampanjac, kafa turska sa kojom šatres i zadarski maraškin.“

Razglednicu iz voda oko Svete gore, na Badnje veče 1908. g, potpisuje ovako: „Početkom burne 1908. (...) upravo na pravoslavno Badnje veče prošli smo blizu rta Atos, gdje videći osvijetljene one velike Svetogorske manastire, dao sam otvoriti sve električne fenjere, koji bijahu na prvom jarbolu i sa tri topovska hica, te sa nekoliko bengala i vatrometa pozdravio sam Hilandar, zadužbinu Nemanje i Sv. Save, našeg pokrovitelja, a sam Božić sam proslavio u Kavali sa agentom našeg društva, Sponti, i sa nekoliko prijatelja.“

I još mnogo slika nudi u ovoj knjizi kap. Ivelić.

Zasigurno, najupečatljivije redove ostavio nam je pripovijedajući o zapovjedništvu nad goletom „Desiree Constance“ poročnog kapetana Demoy Françoisa (1880), prikazom dobrog kubanskog domaćina don Peralte (1881), opisima klete žute groznice (1881), te kada govori o pobuni 700 gladnih Arapa (1886), o odiseji mladog istraživača Savarùa (1887) i nevoljama s bärkom „Božidar“ (1893). U Odesi se našao smrznutih brkova ispod 8 vunenih pokrivača (1896), u Trstu preživio atentat u pozorištu „Fenice“ (1897), a potom uživao i sam u uspjehu parobrodarskog kuvara Anđela Bože (1898). Na putu iz Bombaja za Trst imao je lažni slučaj azijatske kolere (1900), i 25 Američanki s kartom od 945 dolara za 95 dana po Mediteranu i Svetoj zemlji (1906). Na sceni se (1908) pojavljuje Ibrahim Mesak, odbjegli vojnik, potom umrli ruski konzul, 48 sati go u soli i na ledu (1910). Slijede epizode (iz 1912. g) sa zagubljenim kovčegom američke bogatašice, slučaj slijepog putnika, krojača iz Carigrada, te priča dvije mlade Italijankama i putešestvije crnogorskih izbjeglica iz Turske. Časni bugarski pukovnik Sopronof reći će (1913): „Protiv braće Srba neću da se borim!“, da bi se svi opisi, kad i memoarski album – zatvorili (1914) – ratnim slikama života, kako na Prokljanskom jezeru i parobrodima, tako i u autrougarskom državnom ramu.
Riječi kap. Vlada Ivelića naprosto pobuđuju ljubav prema moru. Kada se knjige domogne, recimo, učenik Pomorske škole ili student Fakulteta za pomorstvo, zlata postaje da bude vrijedna. „Pomorski život“ je pomorska literatura i pomoračka lektira iza koje više ne postoji pitanje kojemu se valja ubuduće privoljeti carstvu. Morskom i pomorskom! – apostrofira sve vrijeme autor. More je ono što preostaje, ne samo kao ekonomska nužnost u 21. vijeku, nego i kao nastavak tradicije povlašćenog, istina teškog, ali istorijski dominanog zanimanja na našem Primorju.

Ivelićev „Pomorski život“ može se posmatrati i kao vrlo podsticajni ekonomski i obrazovni manifest. Posebno u vremenu svjetske ekonomske krize. Novo se izdanje pojavljuje godine 2009. – na 90-godišnjicu od penzionisanja kapetana koji je ravno 50 godina bio moreplovac, kad i na 140-godišnjicu od početka jedne životne, plavo-bijele storije.

Autor na početku kaže: »Gledajući u sinje more još od malih nogu, kad sam u prvom djetinjstvu uz rodne obale plivao, vozio se i jedrio, tako me zanije i tako mi omili beskrajna pučina, da sam tvrdo odlučio čitav svoj život posvetiti moru. I zbilja, kad mi je bilo 14 godina, krenuh uz blagoslov i dozvolu roditelja, dne 2. februara 1869. iz doma u Trst, parobrodom austrijskog Lloyda. (...) Ukrcao sam se na austrijski brik »Slava O«, kojim je zapovijedao moj ujak, kap. Petar Kršanac. Brod je bio nov i lijep, od 500 tona nosivosti, sagrađen na Sv. Bortolu za račun brodovlasnika i negda imućnog trgovca Rista Opujića, koji je zbog velikih gubitaka na tršćanskoj berzi bankrotirao i malo docnije kidisao na svoj život. (...) Na »Slava O« ukrcao sam se za kamarota s mjesečnom platom od 8 forinti u zlatu, a poslije 18 mjeseci bio sam pomaknut za mladića s platom od 18 forinta. Prvo moje putovanje bilo je sa teretom dugarela za Bordo, odakle smo prešli u Kardif, gdje krcasmo ugalj za Carigrad«. Knjiga se završava riječima: »Uprava društva Lojda sa ravnateljstvom našeg Fondo Pensioni predložila me strogom pregledu doktora Guzine i Markovića, sa odlukom kojih na 1. februara 1919. godine dobio sam pensiju sa 37 godina službe na parobrodarskom društvu Lloyd, a poslije ravnih 50 godina moreplovstva.«
Stara mudrost kazuje da se u životu sedam puta može imati i nemati. Kap. Ivelić imao je tu sreću da ne okusi baš svih sedam ekonomskih posrnuća, premda se iza brodoloma brika »Pierino«, čudom preživjevši smrtonosnu žutu groznicu, „vraćao put Evrope kao najnesrećniji ubogi utopljenik“.

Plovidbu na jedrenjacima kap. Ivelić zamijenio je plovidbom na parobrodima. Hvaleći jedra do konca života.